Igman i Bjelasnica - planine koje su pojeli skakavci

Prenosimo izvanredni tekst sa portala a4a.info o tragediji koja se upravo odvija na Igmanu i Bjelašnici i svim do sada počinjenim greškama.

Piše:Lidumil Braco Alikalfić

Stambena naselja "nacionalnog parka" Ovih dana, putem štampe, obaviješteni smo da je u toku javna rasprava i usvajanje regulacionog plana Bjelašnica 3. Rade se projekti izgradnje kapaciteta na Grkarici.
Definitivno, gradjevinska operativa je ušla u planinu "na velika vrata" i danas, vodeći političari kantona Sarajevo, ne bez ponosa, promovišu Igman i Bjelašnicu kao "najveće gradilište u Bosni i Hercegovini"! Sudeći po užurbanosti gradjevinara i interesovanju za izgradnju novih kapaciteta budućih "vlasnika planine" nije nerealno očekivati za nekoliko godina Regulacioni plan Bjelašnice 9, Igmana 6 ili Brezovače 2!? Po svemu sudeći, najveću zaslugu u ovom "razvojnom projektu" ima potonji Visoki predstavnik UN lord Ešdaun koji se lično uvjerio u izuzetne prirodne ljepote Olimpijskih planina i uložio maksimalan trud da "ohrabri potencijalne investitore" da ulože kapital u turističke kapacitete koji kriju neslućene mogućnosti na dohvat Sarajeva"!

Na kraju svog četverogodišnjeg mandata spasonosna ideja lorda, koji je morao doći iz Engleske, da nam otkrije da se na snijegu može divno skijati,naročito nizbrdo, i da Igman i Bjelašnica imaju izvrsne uslove za razvoj turizma.
Siguran sam da mnogi neće odobriti ovaj moj cinizam,ocijenjujući ovu inicijativu Visokog predstavnika korisnom za Bosnu i Hercegovinu. U nedostatku svježih akcija na privrednom planu, možda će se nekome ovi dogadjaji učiniti zanimljivim.
Ne usudjujem se komentirati ostale projekte koje je Lord pokrenuo jer ne spadaju u domen mog poznavanja stvari, ali ovu "spasonosnu ideju" osobno smatram neprimjerenom i, u krajnjoj konsekvenci, štetnom. Kad nije uspio da probudi pravu energiju na planu političke konsolidacije i privrednog zamaha Bosne i Hercegovine put ga, sasvim slučajno, odvede u predjele Bogom date ljepote – na Igman i Bjelašnicu - i eto rješenja za razvojne planove. Za ovakve postupke narod kaže: "Kad nema kiše dobar je i grad"!
Gledajući sa strane, stiće se dojam da nije bilo ove inicijative Lorda, ništa se značajno se ne bi dogodilo u ovoj oblasti. Vjerovatno nije tako,ali utisak je kao da svi ti silni regulacioni planovi i gradjevinska živost na Igmanu i Bjelašnici nisu proizvod nekog dugoročnog koncepta razvoja turističke privrede, nego plod slučajnih okolnosti. Zapravo, ne treba se iznenaditi ako su se stvari, upravo tako, odvijale jer nije ovo jedina oblast privrednih i društvenih zbivanja u ovoj Državi gdje lutamo bez osmišljenih razvojnih ciljeva.
 

Put u pakao popločan je dobrim namjerama

 

Čega je to posljedica, ne mogu komentirati. Iz sredstava informiranja saznajemo da se rade i usvajaju regulacioni planovi sudbonosni za neposrednu okolinu Sarajeva. Formalno gledajući, sve je "transparentno" i pokriveno zakonskom procedurom. Institut javne rasprave se marljivo provodi, ali po pravilu, u fazi svršenog čina kada se može uticati jedino na neke sitne promjene inženjerske prirode. Osim toga, ova tekovina koju baštinimo iz predratnog perioda i koja najčešće okuplja ljude neposredno zainteresirane za sudbinu privatne imovine (moja kuća, posjed, livada ili šuma), ne proizvodi pozitivne refleksije i reagiranja ozbiljne stručne javnosti. Planovi višeg reda nisu rezultat stručnih diskusija na temelju "pro et contra" stavova opredmećenih u normalnoj demokratskoj proceduri, dok se planovi nižeg reda mogu djelomično korigirati, ali, kao zakonska materija, ne i dovoditi u pitanje. Očigledno je, naime, da se ova praksa i institucionalno i proceduralno mora mijenjati ukoliko se ova zajednica želi zasnivati na istinskim principima parlamentarne demokracije.
Rezultati dosadašnje planerske politike su vidljivi na primjeru Igmana i Bjelašnice.
Izgradjeno je i tehnički primljeno stotine apartmana, planiraju se nove hiljade novih ležaja, grade se putovi, dovodi plin itd.
Mediji, što iz neznanja što instrumentalizacije od strane vladajućeg establišmenta, serviraju atmosferu tzv."preporučenog mišljenja", potvrdjuju opravdanost ove kampanje. Agencije reklamiraju i prodaju apartmane.
Čelnici Kantona su zadovoljni postignutim i sugerišu osjećanje općeg zadovoljstva.
Konačno su i kod nas stvari krenule sa mrtve tačke. Svi treba da budemo sretni što su ohrabreni investitori, gradjevinske operativa zaposlena, općine su našle svoj interes,i što je jako značajno, mladi neće trebati u inostranstvo po posao!
Svi igraju i svi dobijaju?

Svi, izuzev planine. Planinu niko ništa ne pita, a ni gradjane koji ove prostore doživljavaju kao opće društveno dobro Sarajeva. Što gradjane niko ne pita, moglo bi se i razumjeti, ali što niko ne uvažava mišljenja ljudi kojima je posao da bolje od nas razumijevaju procese u prirodi? Zapravo,najveći broj prominentnih znanstvenika iz ove oblasti pokušava da "dodje do riječi", ali se vješto izbjegavaju prilike da ova mišljenja dopru do šire javnosti! Na djelu je isprobani metod – razgovor aktuelne vlasti sa pozicija sile - a to podrazumijeva ignorisanje ili diskvalifikaciju svih stavova (bili oni kompetentni ili ne) koji bi mogli dovesti u pitanje tok kampanje.
Zašto nam se ovo dogadja? Možemo nagadjati. Da li je riječ je o voluntarizmu političkih moćnika,monopolizaciji planiranja, sitnosopstveničkim interesima lokalne samouprave ili, možda najprije, zakonima tržišne filozofije koji su, do tog stepena, ovladali ovdašnjim vrijednosnim sudovima da pristajemo na princip da je sve na prodaju!?

Pošto su planine? Pošto je Nacionalni park? Pošto je grad Sarajevo? Pošto je Bosna i Hercegovina?

Očigledno je,naime, da je realpolitika izborila svoje mjesto u uredjenju prostora i formirala svoj sistem vrijednovanja stvari. Prostor je oduvijek bio medij za diskretno, ali vrlo efikasno, upravljanje političkim procesima, pogotovo u uslovima novog titulara vlasništva. Nema ništa što nije na prodaju, a,pogotovo, nešto što vremenom dobija na cijeni! Ovo stanje svijesti se, u dobroj mjeri, udomaćuje, postaje svakodnevna praksa i,nažalost, prijeti da postane matrica ponašanja. Ipak,ako se ove ocjene metodološki sistematiziraju, neka pitanja se baš ne mogu tek tako zaobići:

  • Imamo li mi, uopće, izgradjenu vertikalu vrijednosnih sudova o društveno korisnim potrebama i,ako imamo, koji kriteriji su na snazi?

  • Gdje su, u toj vertikali, darovi prirode i na koji način se mogu, te nenadoknadive vrijednote, uključiti u naše razvojne planove, bez opasnosti za njihov opstanak?

  • Jesmo li, u dovoljnoj mjeri, koristili iskustva drugih zemalja, a pogotovo gradova prethodnih organizatora Olimpijskih igara, i njihov civilizacijski odnos prema očuvanju prirodnih vrijednosti?

  • Zar ove generacije nemaju taj minimum socijalne svijesti da, ukoliko nemaju snage da koriste prirodu na pravi način, ostave nešto i za naredne generacije?

  • Zar nam ništa ne znače upozorenja ljudi, kojima je ekologija struka, da planinama prijeti tzv. ekološki prag i da se moramo zaustaviti u svojim apetitima?

  • Mora li nam se, baš svugdje, dogoditi haotični graditeljski scenario Jahorine, ili recimo, još svježiji primjer Babanovca na Vlašiću?

  • Čeka li Igman, Bjelašnicu, Treskavicu, Vranicu i druge planine, ista sudbina? ;

Postoje li suvisli odgovori na ova pitanja?
Sudeći po razvoju dogadjaja na Olimpijskim planinama,bojim se da ne postoje.

Odgovori na ova pitanja morali bi se temeljiti na činjenicama da je u ratu na Igmanu i Bjelašnici srušeno i spaljeno skoro sve što je izgradjeno. Objekti, infrastruktura, uspinjače, zapušteni putevi, razorene i opljačkane šume, degradirano zemljište i pašnjaci!
Praktično, moglo bi se reći da smo se nenadano našli u istoj poziciji kao što smo bili 1978. godine u vrijeme nominacije za XIV.Zimske Olimpijske igre. Kad je rat završio zavladala je apokaliptična tišina i trajala nepunu deceniju.
Ako se izuzmu napori na osposobljavanju oštećenih uspinjaća i obnovi hotela "Maršal" ništa značajno se nije dogadjalo.
Koliko god su stvari izgledale bezizlazne zbog katastrofe koja nam se dogodila, osobno sam osjećao neku vrstu optimizma zbog činjenice da nam se pružila prilika da ispravimo ranije učinjene nepravde prema prirodi.

Uloga Lorda i 'lordova'

I taman, kada je izgledalo da smo na pravom putu da izbjegnemo opasnosti od jahorinizacije Igmana i Bjelašnice,i kada su nam okolnosti dozvoljavale da "hladne glave i toplih nogu" donosimo promišljene planerske odluke, eto Lorda da nas ohrabri.
Ne usudjujem se reći da se radilo o instrumentalizaciji, ali Siroti lord je pristao na ovu ulogu i,vjerovatno,nije ni svjestan da je dao znak za početak utrke za ponovnu nemuštu uzurpaciju planina sa kobnim posljedicama po prirodu.
Sve je relativno kratko trajalo.
Počelo je sa "Buldozer komisijom".Nedugo nakon toga pojavi se Lord, iznenadjen da ranije nismo otkrili turističke potencijale Bosne i Hercegovine, oformi Radnu grupu, ohrabri Investitore i "upali zeleno svijetlo" gradjevinskoj operativi da krene sa radovima. Jedno vrijeme je proveo na putu po Europi u funkciji promotora naših prirodnih ljepota,i na kraju svog mandata, spakovao se i otišao u Englesku!
Ne zna se pouzdano da li je obišao kanjon Rakitnice, Treskavicu ili Visočicu?
Sretni smo da nije jer nije bila isključena još neka ideja kao što je, recimo, vikend naselje, parkinzi i armirano-betonski mostovi u zoni čudesnog kanjona Rakitnice, Treskavca ili neki od sličnih "korisnih ekoloških prijedloga"?
Zanimljivo bi bilo saznati kako bi prošao u svojoj zemlji sa ovakvim inicijativama?

Ali, da ne budem toliko nepravedan i autorstvo za slučaj Igmana i Bjelašnice pripišem isključivo Lordu. Imamo mi svoje Lordove, što u Federaciji,što u Kantonu, što u Općinama, koji su spremni žrtvovati i mnogo više, zarad finansijskih efekata od prodatih lokacija, poreza, zapošljavanja,i drugih "dobrih namjera". Na nedavno održanoj javnoj raspravi, u povodu usvajanja novog Regulacionog plana, aktuelni načelnik općine Trnovo je glasno izjavio: "Više ništa ne može spriječiti izgradnju Igmana i Bjelašnice.Te planine su, prije svega, općinske, a potom kantonalne, federalne i državne!". Očigledan primjer pogrešnog tumačenja Zakona o lokalnoj samoupravi!
Imamo mi svoje Ekologe koji su bezrezervno pozdravili ovu inicijativu i koji, i danas, tvrde da je ova ubrzana izgradnja, zapravo, "preporučljiva i da je u funkciji zaštite okoline" (sic!).
Da nije tragično, bilo bi komično!

Ali, nije pošteno tvrditi da je krivica uvijek kod drugoga.

Gdje su pogriješili planeri ZOI '84?

Na ovom mjestu želim da naglasim da dio odgovornosti pripada i meni osobno, jer sam bio jedan od učesnika planerskog tima za izradu Prostornog plana ZOI'84. Unaprijed se izvinjavam svojim kolegama iz radnog tima koji ne dijele moje mišljenje,ali sa ove vremenske distance, cijenim da smo tada,prvi put, pogriješili.
Gdje je, po mom mišljenju, greška načinjena?
Prije tridesetak godina, kada smo zvanično "otkrili ove planine" i ocijenjeno je da, pored prirodnih ljepota, prostor nudi i izvanredne uslove za skijaške sportove.
Kao ideja,ova ocjena se u potpunosti uklopila u nominaciju Sarajeva za XIV. Zimske Olimpijske igre. Do tada, Igman i Bjelašnica su živjeli lijenim životom hiljadugodišnjih tišina, mirisnih šuma i melanholičnih pašnjaka. Izuzev stanovnika Podbjelašničkih sela, povremenih nomada iz Hercegovine i pasioniranih planinara, ovo je bio djevičanski pust kraj kojim je gazdovalo Ogledno dobro Poljoprivredno-šumarskog fakulteta. Osim kontrolirane sječe šuma u prostoru se provodila i praktična nastava studenata šumarstva.
Nekoliko manjih planinarskih domova pružalo je utočište rijetkim posjetiocima i planinarima koji su sa ljubavlju brinuli o očuvanju prirode.Makadamskim putevima, korištenim za eksploataciju šume, u masiv se moglo se pristupiti samo sa specijalnom dozvolom preko kontroliranih rampi.
Potpuno nedirnut i nevin prirodni areal. Onda je došla Kandidatura za Olimpijske Igre.
Pošto se Sarajevo kandidovalo sa neuobičajeno skromnom sportskom i turističkom infrastrukturom ("jednom planinom i jednim hotelom") bilo je logično da se aktiviraju novi planinski sportsko-turistički potencijali u neposrednom okruženju.Prije svega, Trebević, Igman i Bjelašnica, a bilo je govora i o Treskavici kao lokaciji rezervne veleslalom staze.
Na svu sreću, odlučeno je da Treskavicu sada ne "otvaramo" i ostavimo za kasnije! Kako stvari stoje, sa današnjim senzibilitetom prema nasljedju uskoro bi i ovaj dar prirode "pojeli skakavci". Nadati se, da će, generacije koje dolaze, znati vrijednovati ova bogastva na puno bolji način nego što smo to mi uradili.
Tobože radi potreba nordijskih takmičara XIV. Olimpijskih igara i njihove visinske adaptacije krenuli smo,osim skijaške infrastrukture, sa izgradnjom hotelskih kapaciteta u prostorima do tada intaktne prirode – Velikom i Malom Polju odnosno Babinom dolu. Zbog servilnog odnosa prema zahtijevima medjunarodnih eksperata donijeli smo ishitrenu i nedovoljno promišljenu odluku – odluku koja bi se mogla nazvati početkom procesa "jahorinizacije" Igmana i Bjelašnice. Tek kasniji razvoj dogadjaja će, nažalost, potvrditi svu pogubnost ovog koncepta. Značaj svjetske sportske priredbe i ograničeno vrijeme za pripreme su nam uskratili mogućnost za studijsko promišljanje svih posljedica ovakve odluke.Umjesto da koristimo tudja iskustva u očuvanju prirodnih vrijednota i selektivno dozvolimo izgradnju isključivo smučarske infrastrukture u funkciji olimpijskih takmičenja (staza i uspinjača čije prisustvo se toleriše u prostorima zaštićene prirode), mi smo brže-bolje krenuli sa izgradnjom objekata za stacionarni smještaj sportista,budućih hotela, putova, parking prostora i sl.. Iako je i onda bilo upozorenja da je, pored ekoloških opasnosti, riječ o skupom inženjerskom projektu zbog bezvodnosti planinskih visoravni i delikatnog položaja u odnosu na sarajevski akvatorij, odluka se nije mijenjala. Odabrano je najsloženije rješenje dovodjenja svih oblika energije u potpuno nenaseljen prostor i opremanje kompletnom infrastrukturom. Posebne teškoće su izazivale hidrotehničke instalacije (čista voda se ispumpava iz zone Vrela Bosne do Babinog Dola) a odvodnja otpadnih voda kroz zaštićenu zonu (sistemom cijev kroz cijev) do recipijenta u Hadžićima.
Već tada se znalo za poguban podatak da je jedan litar otpadnog ulja ispuštenog iz automobila u stanju zagaditi milion litara pitke vode.Već tada se znalo za mnogostruku opasnost prisustva automobila po prirodno okruženje.

Unatoč upozorenjima odluku ništa nije moglo izmijeniti.
Kada su buldozeri ušli u planinu, jedan od prvih objekata koji smo napravili bilo je strelište za biatlon takmičenja. Nismo se ni zamislili nad činjenicom u kakvom nasilju nad prirodom učestvujemo. Medju prvim objektima smo izgradili strelište na proplancima Velikog polja okruženog stoljetnim šumama, tišinama i pašnjacima na kojima su, do jučer, neometano i bezbjedno pasli srndaći.
Razumljivo,kao što to obično biva, nakon toga su došli putevi, hoteli,depandansi, kotlovnice, garaže, parkirališta itd.
Kasnije se ispostavilo da smo sve te smještajne kapacitete mogli izgraditi u Gradu jer su bili na dohvat borilištima (svi olimpijski objekti su bili koncentrirani u krugu od 30 km) i to je, zapravo, bila komparativna prednost Sarajeva u kompeticiji ostalih gradova – olimpijskih kandidata za dobijanje Igara. Takvim konceptom bi planinu "otvorili za Olimpijska zbivanja" a prirodu očuvali kako za nas, tako i za naše potomstvo.
Ovakav koncept urdjenja planina, i u ono vrijeme, nije bio nekakav novum ili eksperiment nego provjereno iskustvo naših najbližih komšija - Insbruka i Grenobla, organizatora ranijih Zimskih Olimpijskih igara. Međutim, Olimpijada je bila toliko uspješna i njeni fantastični rezultati su nas, naprosto, opili da su sve načinjene greške oproštene, barem za ono vrijeme.Istini za volju, gradjanima Sarajeva je ova euforična atmosfera razgaljivala dušu jer je potvrdila njihove neosporne sposobnosti za grandiozne poduhvate i vratila željeno samopoštovanje. Svi smo bili ponešeni ovim oduševljenjem da se, u takvoj situaciji, niko nije usudjivao kvariti općenarodno veselje i spominjati, eventualne, učinjene greške.
Kome su, uopće, padale na pamet ove "sitnice" kada nam je cijeli Svijet aplaudirao na otvorenoj sceni i hvalio za sjajnu organizaciju, toplinu i gostoprimstvo?
Sjetite se komplimenata svima nama upućenih:
"Najbolje organizovane Igre u istoriji Zimskih Olimpijskih igara".
"Hvala drago Sarajevo" još uvijek nam zvone rijeći Predsjednika MOK-a.
I danas, 22 godine poslije, uvjeren sam da će mi mnogi zamjeriti na ovoj iskrenosti.
U zraku, i danas, visi snažna emocionalna poruka- "Ne diraj mi (olimpijske) krugove" kao sjećanje na nedavnu ugodno prošlost.

Ali, dopadalo se to nama ili ne, Olimpijska bajka se završila, trebalo je sići "s neba na zemlju" i nepristrasno analizirati sve dogadjaje kako i priliči jednom ozbiljnom organizatoru najveće svjetske priredbi, do tada, održane u ex Jugoslaviji.
To,nažalost, nikada nije uradjeno na pravi način!
Izuzev formalnih proceduralnih poslova po završetku priredbe (završni račun, prenos prava sa OK ZOI na Radnu organizaciju i niz manje važnih poslova), ova pitanja nisu nikada bila predmet nekih ozbiljnijih razgovora,provjera, znanstvenih skupova ili okruglih stolova. Po logici stvari, znatno manje priredbe, a pogotovo one koje korespondiraju sa razvojnim temama, podrazumijevaju neku vrstu svodjenja računa.
Ni jedna od zemalja, ranijih organizatora Olimpijade,nije ovaj dogadjaj shvatila kao isključivo sportsku priredbu koja traje petnaest dana i, kad fanfare označe kraj, priča se završava. Igre su samo povod, a razlozi su mnogo složeniji i dalekosežniji.
Slično stanje svijesti je, pred Olimpijadu, vladalo i kod nas.
Zacrtani su i javno promovirani razvojni ciljevi sarajevske regije na unapredjenju zimskog i ljetnog turizma, povećanju stope zapošljavanja,ekonomski indeksi porasta, uključivanje u medjunarodne turističke tokove itd. Postoji tzv. "Crvena knjiga" u kojoj su naši prominentni ekonomisti anticipirali dogadjaje. Igre su bile samo motiv za izgradnju materijalne baze turizma i promociju prirodnih ljepota, a prave rezultate trebalo je tek očekivati u postolimpijskom periodu.
Nažalost, u nekoliko godina do početka agresije, pokazalo se da, uprkos sjajnim podvizima koje smo ostvarili tokom organizacije Igara, ovaj drugi dio ispita nismo sa uspjehom položili. Razloga, što objektivnih što subjektivnih, za ove neuspjehe ima mnogo i, možda, upravo tu treba tražiti pomanjkanje hrabrosti i spremnosti da kritički vrijednujemo dogadjaje nakon Igara. Istini za volju, to su bila neka druga vremena u kojim vladajući establišment nije rado pristajao na eventualne greške i pored neupitne satisfakcije da je organizacija Igara bila fantastična i da su se, u tom ogromnom aparatu, mogli provući i stanoviti propusti.
S vremenom, kako su godine prolazile, Olimpijski sjaj je sve više tamnio i, o tome, se više nije ni razgovaralo. Stvari su, već tada, ostale nedovoljno objašnjene i nedorečene.
To će nas kasnije skupo koštati!

Greške je bilo moguće ispraviti

A,onda je došla agresija na Bosnu i Hercegovinu i uništila sve!
Prije svega,porodila nacionalizam i pomutila je svijest u glavama ljudi.
Olimpijski centar Jahorina je planski pošteđen, a sve ostalo, što u Gradu što na planinama, je namjenski i sistematski porušeno!
Planine su pružale katastrofičnu sliku svih onih tekovina u koje su uložena velika finansijska sredstva, ljudsko umijeće i silne emocije.
Kada se ratni vihor smirio morali smo se suočiti sa činjenicom da je veči dio objekata i infrastrukture na Igmanu i Bjelašnici, djelomično ili potpuno, uništen.
Postavljalo se logično pitanje na koji način vratiti u život Olimpijski centar i potvrditi nesumnjive prostorne predispozicije za revitalizaciju sportsko-turističkog kompleksa koji je već jednom opravdao povjerenje.
Priroda nam je već jednom pokazala šta nudi, ostalo je bilo na nama. U planerskom smislu nudila su se tri moguća scenarija:

  • Prvi, uklonimo ruševine svih objekata kojima nije tu mjesto, izuzev skijaških staza, uspinjača i manjih objekata (koji ne ugrožavaju prirodu i ljepotu krajolika) ugostiteljske logistike za dnevni boravak u planini. Smještajne kapacitete, shodno različitim ukusima gostiju, planirajmo u podnožju planina u sklopu postojećih naselja (Grad,Ilidža, Hrasnica,Trnovo,Glavatičevo, Konjic, Pazarić,Hadžići, itd.), a prirodu vratimo u prvobitno stanje.

  • Drugi, urbanizirajmo planinu i izgradimo novi turistički Grad na planini sa svim potrebama jedne aglomeracije (stanovanje, rad i zabava) ,uz uvažavanje svih proklamovanih principa zaštite okoline,

  • I treći, ( fiktivni - zbog činjenice da bi se, za kratko vrijeme, pretvorio u drugi), rekonstruišimo srušene objekte limitirano na kapacitet izgradjen za potrebe XIV ZOI – ukupno 1410 ležaja u hotelskom smještaju – i pokušajmo kontrolirati procese kohabitacije ljudi i prirode. Ovaj scenario, već isproban, nudio je slabe šanse, s jedne strane, zbog sindroma "spavaonice" koja ne daje dobre rezultate odnosno nedostatka kritične mase ležaja koji opravdavaju investiciju pratećih sadržaja (bez kojih ne nemoguće zamisliti kompleksan turistički centar) i, s druge strane,i limitirani kapaciteti u pravilu izazivaju poguban antropološki uticaj na prirodu.

    I, šta se dogodilo?
    Očekivao se ozbiljan planerski pristup utemeljen , prije svega, na znanstvenim premisama, okupljanju svih relevantnih ljudi koji vladaju ovom problematikom, stručnim polemikama, suprotstavljenim stavovima i ostalim oblicima učešća javnosti u donošenju sudbonosnih odluka za neposredno okruženje Sarajeva.
    Od svih ovih očekivanja, ništa se nije dogodilo.
    Dogodilo se to da je "Energopetrol" kupio devastirani hotel "Maršal" i stekao imovinsko-pravni status da samostalno odlučuje o sudbini objekta.
    Dogodilo se to da smo, bez ozbiljnih analiza i provjere svrsishodnosti globalnog koncepta razvoja planine, "ko guske u magli" brže-bolje krenuli u obnovu nečega što se već pokazalo pogrešnim! Potom je došla ishitrena Odluka o ponovnoj kandidaturi Sarajeva za Zimske Olimpijske igre 2010. godine. Prevagnule su "dobre namjere" ljudi koji su pokrenuli ovu inicijativu pod izgovorom da Nove Igre budu motivacija za "obnovu porušenih olimpijskih objekata". Ova inicijativa se pokazala pogrešnom, jer je nedovoljno pripremljena Kandidatura izazvala više štete nego koristi za Sarajevo i njegov ugled u Svijetu stečen nezaboravnom organizacijom ZOI'84.Pokazalo se, naime, da bez cjelovite analize proteklih Igara (a naročito postolimpijskog perioda) i potpore snažnog medjunarodnog lobija, izlišno razgovarati o novoj Kandidaturi. Trebaće dosta vremena da se zaboravi kompromitirajući ishod glasanja u krugovima MOK-a u kome je Grad, ubjedljivo posljednjim mjestom, doveo u pitanje dobar glas i sve promotivne rezultate XIV.Igara održanih 1984. godine. O ovim dogadjajima sredstva informiranja nisu detaljno izvještavala nego stvari diskretno "pometene pod tepih".
    I dan danas, se susrećemo sa sličnim inicijativama i to, ne običnih ljudi kojima se ne mogu zamjeriti ove vrste emocionalnih reakcija, nego i najviših predstavnika vlasti.
    Kao da nam potonja kompromitacija nije bila dovoljna? Ali, iz Svijeta i Europe, vratimo se u Sarajevo i dotaknimo drugi zanimljivi aspekt aktivnosti vezanih za ova dva planinska masiva. Riječ je o ideji udruživanja, s jedne strane, neospornih prirodnih vrijednosti Igmana i Bjelašnice,i s druge strane, svjetske promocije prvoklasnog skijaškog domena koje su proizvele Igre.

Dugo putovanje nacionalnog parka

Inicijativa da se ovo područje proglasi Nacionalnim parkom je krenula 1986. godine od strane Olimpijskog centra Sarajevo .U prvi mah nominiran je relativno mali prostor obuhvaćen regulacionim planovima, ali je kasnije je proširen na područja Treskavice,Visočice i kanjona rijeke Rakitnice.
Za ove potrebe uradjene su dvije studije:

  • "Društveno-ekonomska opravdanost za proglašenje područja Treskavica-Bjelašnica nacionalnim parkom" – dr R. Lakušić,dr Č.Čilić,dr Tihi B,

  • "Polazne osnove za valorizaciju područja Nacionalnog park Treskavica-Bjelašnica" – Alikalfić L. Terzić A.

Uradjen je i Nacrt Zakona o Nacionalnom parku i ponudjen Parlamentu SRBiH, ali je iz političkih razloga skinut s dnevnog reda. Razlozi su instrumentalizacija zaposlenih u Drvnoj industriji "Bjelašnica" zbog straha da će, proglašenjem područja Nacionalnim parkom, radnici zaposleni u šumarstvu i industriji drveta ostati bez posla.Razloge za neosnovan strah treba tražiti u nedovoljno objašnjenom pojmu nacionalnog parka i,do tada važećem stereotipu, da nominacija za ovaj stepen zaštite podrazumijeva potpunu konzervaciju prostora, što,naravno, nije tačno.
Znanstveno neutemeljeno tumačenje koje je odgovaralo nečijim interesima. U periodu nakon rata nastavljene su ove aktivnosti, održana dva znanstvena skupa pod nazivom "Igman vratimo Igmanu" (moderatori skupa: Akademik MidhatUsčuplić, Prof.dr Sulejman Redžić i arhitekt Lidumil Alikalfić) i uradjene dvije studije sa ciljem da se ovo područje zakonski zaštiti:

  • 1999. godine - "Valorizacija prirodnih vrijednosti biološko-ekološke raznolikosti Igmana i Bjelašnice" – Redžić,Đug, Barudanović,Abadžić i ostali

  • 2001. godine – "Studija izvodljivosti NP Igman/Bjelašnica"

Posljednja studija je definisala granice od 1.177 kvadratnih kilometara kojom su bile obuhvaćene planine – Igman, Bjelašnica, Treskavica i Visočica (uključujući i kanjon Rakitnice). " Studiju izvodljivosti" je finansirala Europska zajednica, oformila interdisciplinarni tim stručnih ljudi za ove oblasti i na čelo tima imenovala trojicu inostranih eksperata za upravljanje područjima zaštićene prirode. Studiju, koja je smatrana kao prilog "Projektu unapredjenja šumarstva u BiH" je EZ prihvatila kao dobru osnovu na zaštiti izuzetnih prirodnih vrijednota, upozoravajući na potrebu selektivnog planerskog pristupa.Značaj ove studije je u tome da se prvi put na našim prostorima susrećemo sa pojmom "održivog Nacionalnog parka", dakle Parka koji može samostalno finansijski funkcionirati (bez dotacija zajednice) koristeći atribucije same prirode, uključujući angažman domicilnog stanovništa Podbjelašničkih sela.
Koliko je meni poznato Studiju je "pojeo mrak" jer je prošla, svjesno ili nesvjesno, potpuno nezapaženo i, u okviru stručnih krugova, nikada nije javno razmatrana niti formalno odbačena kao neupotrebljiva. Na ovom mjestu želim da objasnim i osobni stav o makro konceptu revalorizacije Igmana i Bjelašnice. Kao član ovoga interdisciplinarnog tima, zadužen za prostorni aspekt budućeg Nacionalnog parka, zalagao sam se za optimalno opremanje skijaške infrastrukture (staze, uspinjače i mali uslužni objekti), ali i embargo izgradnji smještajnih kapaciteta na planinama. Drugim riječima, referirao sam se na koncpet tzv."stadiona snijega" odnosno izgradnju smještajnih kapaciteta u podnožju masiva čime bi se stvorile pretpostavke, osim integralne zaštite prirode na planinama, i za cjelishodnije korištenje postojeće bogate urbane ponude Sarajeva kao turističke destinacije u širem smislu riječi. Ovaj stav se nije temeljio na nerealnim planerskim pretpostavkama, nego na racionalnom inženjerskom prosudjivanju i stvorenoj dilemi – koliko košta vraćanje planina njihovom izvornom obliku i mogu li ranije uložena sredstva u fizičke strukture (uništene tokom rata) biti presudna u donošenju pogrešne planerske odluke? Za mene osobno ova dilema nije ni postojala. Za turističku destinaciju ovakvog odredjenja ovo nisu uporedive kategorije jer artificijelno stvorene vrijednosti se ne mogu nikada takmičiti sa vrijednostima izvorne prirode koja je nemjerljiva veličina, unikatna i nema cijene! Nažalost, svi ti napori su "pali u vodu" jer se pojaviše Lordovi sa spasonosnom idejom da bi se na Igmanu i Bjelašnici mogao izgraditi zimski sportski centar primjereno njihovim shvatanjem "dobro uredjenog planinskog turističkog centra".
 

Predviđanje propasti


Nakon toga, stvari su krenule svojim tokom, tako da imamo situaciju koju imamo!
Uzimajući sve navedene okolnosti u obzir osobno cijenim:
da je odluka o izgradnji smještajnih kapaciteta na planinama, sa okolinskog stanovišta štetna, a sa marketinškog upitna? A, evo i na čemu temeljim ove stavove!
Okolinski razlog ne treba puno objašnjavati. Ranije je apostrofirana opasnost od tzv. "antropološkog faktora" tako da nije teško ocijeniti kakvu kvalifikaciju može da dobije odluka da se započne sa izgradnjom jednog potpuno novog grada (za početak se spominju cifre od 7 ili 8000 ležaja) sa neophodnim elementima infra- i suprastrukture u uslovima sačuvanog planinskog ambijenta.
S obzirom na naša iskustva u upravljanju prostorom, realno je očekivati da se ne zaustavimo na ovim kapacitetima i stoga je potpuno razložan strah da nije daleko dan kada čemo čuti kantonalne zvaničnike kako se jadaju da se "divlja izgradnja otela kontroli i da se ne može spriječiti"!
Svaki put, kada se vozim prema Ilidži koja u zaledjini ima nenarušeni šumski dekor padina Igmana, strahujem da će se u horizontu stidljivo pojaviti prvi objekti - vijesnici bespravne izgradnje na " osvajačkom putu prema vrhu"! Takvim primjerima ne oskudijevamo. Na svim padinskim dijelovima Grada koji formiraju sarajevsku dolinu niklo je na desetine hiljada objekata bespravnih graditelja (ne samo nakon rata nego i u mirno vrijeme) koji su, u potpunosti, okolinski "zagadili" i degradirali njegovanu urbanu figuru Sarajeva. Po kom osnovu bi se moglo očekivati da će padine Igmana biti pošteđene i da neće doživjeti istu sudbinu.

S druge strane, nepobitna je činjenica da, u vrijeme dok je u Gradu izgradjeno na hiljade bespravnih objekata, na ogromnom prostranstvu Igmana i Bjelašnice, osim planinarskih domova, nije se usudio pojaviti niti jedan bespravni graditelj. Ovaj fenomen se ne može pripisati nikakvim sredstvima represije kojim je tadašnji vlasnik raspolagao, nego, jednostavno, stvoreno je tabuizirano stanje svijesti o nepovredivosti jedne teritorije i to je davalo rezultat. Može se,zapravo, zaključiti da se formula za "okolinsko preživljavanje",zapravo, sastojala u očuvanju ukupnosti zaštićenog prostora. Onoga časa kada je predjen Rubicon i učinjen prvi planerski presedan u smislu uzurpiranja teritorije, bez obzira na prisustvo legislative, ovaj prostor je bespovratno osudjen na žestoka iskušenja.

Na ovom saznanju je utemeljeno zalaganje za model tzv. "stadiona snijega" a to je, da još jednom ponovim ,maksimalno opremanje skijaške infrastrukture na planinama i potpuni embargo na izgradnju smještajnih kapaciteta (sa izuzetkom manjih ugostiteljskih punktova za osvježenje posjetilaca) odnosno njihovo lociranje u podnožju planinskih masiva. Ukoliko bi se, uopće, moglo razgovarati o modalitetima izgradnje smještajnih objekata, onda bi se mogla primijeniti praksa inkorporiranja malih planinskih kuća (bivaka, skloništa ili domova sa ograničenim brojem ležaja) koje ne remete atmosferu planine niti predstavljaju opasnost od zagadjivanja.
Nažalost, to se nije dogodilo!
Ne treba zaboraviti činjenicu da su planine kandidirane kao potencijalni Nacionalni park,i zbog toga neozbiljno zvuče uvjeravanja da je izgradnja novih kapaciteta, zapravo, bitka za očuvanje prirodnih vrijednota Igmana i Bjelašnice.Ova teza je apsolutno neodbranjiva sa okolinskog stanovišta. Danas je fenomenologija zaštite okoline toliko napredovala da se sa sigurnošču može dokazati da je, za neko prirodno stanište, opasnija izgradnja hotela nego nekog proizvodnog objekta ili čak fabrike sa čistom tehnologijom!? Iako zvuči apsurdno, iskustva govore da je daleko lakše kontrolirati jedan proizvodni objekat nego skupinu privatnih kuća, apartmana ili nekog drugog oblika stalnog prisustva ljudi. Nije teško pretpostaviti koje će konflikte u planinskim masivima proizvesti izgradnja jednog apartmanskog naselja ili vikendica sa svim imovinsko-pravnim protivrječnostima, kulturom stanovanja i našim civilizacijskim nivoom shvatanja kohabitacije sa prirodom. Pogotovo, ukoliko ljudi osjete da takva investicija skriva šanse za finansijsku dobit.Pa, večina naših ljudi je ruralnog porijekla, i do jučer se hrvala sa prirodom i, od ishoda te borbe je ovisio njegov opstanak i život njegove čeljadi. Teško je očekivati da, preko noći, uspostavi nježan odnos prema prirodi i da se, sa pozitivnim emocijama odnosi prema njoj. To je proces koji je, i u zemljama sa znatno višim civilizacijskim nivoom, trajao stotinama godina.
Zvuči turobno, ali to je naša stvarnost koju moramo prihvatiti onakvu kakva jeste, da bi se shvatile sve opasnosti od antropološkog faktora.Već godinama je poznato da, ljudi koji se bave ekologijom kao znanošću, upozoravaju da sa ovim stepenom devastacije, za 50 godina "upotrebe" Igman i Bjelašnica će u potpunosti izgubiti ambijentalne vrijednosti. A tek, šta treba očekivati kada gore niknu kompletni gradovi?
Ova upozorenja, ako su uoće znali za njih, ljudi odgovorni za upravljanje projektima uredjenja planina,nažalost, nisu smatrali zabrinjavajućim!
Ako se, ovim činjenicama doda i podatak da je riječ o planinama koje, zbog svog geomofrološkog sastava, ne zadržavaju vodu na površini nego je odmah propuštaju u donje karstne slojeve stvarajući akvatorij iz koga se, pijaćom vodom alimentira sarajevski vodovod, dobija se potpuna slika o upitnosti ovakve odluke. Kao primjer pravog senzibiliteta prema prostorima zaštićene prirode zanimljiv je slučaj grada Saporo-a, bivšeg Olimpijskog grada, koji je svoju olimpijsku stazu za spust privremeno, dok traju Igre, locirao u Nacionalni park Bijele planine (zanimljiva koincidencija naziva planina!), a potom sve vratio u prvobitno prirodno stanje. Marketinški razlozi su, takodje, po mom osobnom uvjerenju, vrlo upitni?
Ponovo se pozivam na planersku matricu alpskih zemalja zbog činjenice da su naša iskustva siromašna i, nažalost, lošim primjerima govore više o haotičnom slijedu stvari nego o organizovanom graditeljskom pristupu (Jahorina i Babanovac na Vlašiču).
Presudnu ulogu u odabiru modela budućeg turističkog centra igra studija izvodljivosti koja se bavi okolinskim i marketinškim aspektima valorizacije planinskih masiva.
Okolinski se temelje na principima održivog upravljanja prirodnim resursima, a marketinški polaze od izbora ciljne grupe odnosno vrste klijentele potencijalnih korisnika turističke destinacije. Vrlo značajnu ulogu igra dispozicija većih naseljenih mjesta u odnosu na turističku destinaciju i njihova saobraćajna povezanost sa planinama, jer se, u uslovima vikend saturacija, odatle regrutuje najbrojnija klijentela.
 

Kako to rade drugi?

Kada je riječ o izgradnji zimskog sportskog centra udaljenog nekoliko sati vožnje od velikih naseljenih mjesta, primjenjuje se tzv. koncept "noge u snijegu".
Praktično, to znači izgradnju grada na planini sa svim primarnim, sekundarnim i tercijarnim potrebama. Hoteli, pensioni, vikend naselja, prodavnice, objekti za zabavu, škole, obdaništa, religiozni objekti, saobračajnice, parkinzi, garaže,škole, uslužni, servisni pogoni i svi oni sadržaji koji omogućuju organizaciju kompletnog života tokom cijele godine. Izgradnja i funkcioniranje ovakvih centara zahtjeva ogromne investicije. Takvi zimski centri u Alpama postoje i najčešće su orijentirani prema ciljnoj grupi posjetilaca "dubljeg džepa" koji insistiraju na eksluzivnosti i elitističkom odvajanju od srednjeg sloja gradjana kolokvijalno nazvanim " sindikalni turistima". Najčešće je riječ o vještački stvorenim gradovima na planinama sa dobrim skijaškim terenima bez domicilnog stanovništva. Drugi model su turistički centri, nastali kao autohtona naselja kroz duži vremenski period u podnožjima planina iz kojih vode jake vertikalne komunikacije – gondole ili kose željeznice do skijališta. To su, najčešće naseljena mjesta od nekoliko stotina domicilnih stanovnika sa mnoštvom pensiona i manjih hotela zasnovanih na tzv. porodičnom hotelijerstvu. Izuzev skijanja, cjelokupni život se odvija u simpatičnim gradićima sa ugodnom atmosferom i sačuvanom prirodom.
Ovaj vid turističke ponude je naročito razvijen u Austriji, zemlji pretežno planinske konfiguracije i malih alpskih naseobina u kojima su se ljudi, stotinama godina bavili ekstenzivnim stočarstvom i poljoprivredom, dok nisu otkrili turizam kao profitabilnije zanimanje. I, treći model,kada imamo slučaj tzv. "planina u gradu" odnosno skijališta u neposrednoj blizini velikih gradova (u radiusu od 20 km), primjenjuje se koncept tzv. "stadiona snijega". Model podrazumijeva opremanje planine kompletnom skijaškom infrastrukturom (staze, uspinjače, servisi) osposobljenom za masovni izlazak posjetilaca na planinu, a kada se poćne sunoćavati, svi silaze u grad. Na planini ostaju samo ljudi zaposleni u službama za uredjenje staza i vertikalnog transporta pripremajući centar za sutrašnji ponovni egzodus. Ovakav koncept iziskuje sistem saobraćajnih veza sa gradom sposoban, za kratko vrijeme, da dovede i odvede sve posjetioce planine Zašto se primjenjuje i kakve prednosti nudi ovaj model turističkog centra?
Pošto se zimi smrkava u popodnevnim satima uvijek se postavlja pitanje kako i gdje utrošiti nekoliko sati do odlaska na noćni počinak.Ove potrebe tzv. "apres ski" zahtijevaju mnoštvo raznorodnih sadržaja (kulturne priredbe, noćne i zabavne klubove, šoping i još čitavu paletu atrakcija), bez kojih se ne može zamisliti ozbiljna turistička destinacija. Osim živosti i ugodne atmosfere koja privlaći ljude u takve centre, ne treba zanemariti i finansijske koristi od vanpansionske potrošnje. Ako tako nešto već postoji u gradu, koji je na dohvat skijališta, neracionalno je i finansijski upitno, multiplicirati iste takve sadržaje na planini.
Često se u našim planerskim krugovima susrećemo sa stanovištem, da jedan broj posjetilaca koji voli da boravi i spava na planini (zbog planinskog zraka i poboljšanjakrvne slike), spreman tu uslugu dobro platiti i da bi cjelokupni koncept uredjenja planine trebalo žrtvovati potrebama ove ciljne grupe.Priča o terapeutskom djejstvu planinskog zraka je stara koliko i medicina, ali isključivo marketinški razlozi ne mogu i ne smiju dovoditi u pitanje opstanak prirode kao općeg dobra koje se smatra, ne kao nacionalno (čitaj: tronacionalno) nego kao internacionalno blago. Iz tih razloga ovakav marketinški pristup se ne može smatrati korisnim za državu koja brine o njenim općedruštvenim interesima.
Iskustva mnogih alpskih centara, pogotovo onih koji se ne oslanjaju isključivo na zimsku sezonu, upozoravaju da je turizam igra velikih brojeva i da orijentacija na ekskluzivnu klijentelu dubokog džepa iziskuje čitav niz pretpostavki koje treba zadovoljiti da bi se stvorili uslovi za stvaranje ovakvog imidža. Pa čak, i ako se stvore ovi uslovi, nema garancija za uspješno poslovanje. Samo skijaške staze i hoteli, pogotovo, nisu dovoljna garancija.
Poznato je da su neke alpske destinacije, iza kojih je stajao krupni medjunarodni kapital, doživjele fijasko i, tokom vremena, preorijentirale svoju ponudu prema tzv. sindikalnim turistima koji, u godišnjem obiteljskom budžetu planiraju stavke za zimovanje na planinama.

Epilog

Sada dolazimo do općeg mjesta i suštinske dileme - koji to,onda, marketinški efekti mogu opravdati trajni gubitak jednog prirodnog dobra da bi se zadovoljila jedna ciljna grupa, a na štetu potreba ogromne većine stanovništva sarajevske regije, ove uticajne zone koja broji milion stanovnika, pa ako hoćete i Bosne i Hercegovine u cjelini? Kod mene ove dileme ne postoje i,zbog toga, svoj osobni stav bih mogao formulirati kao konstataciju: Da je grad Sarajevo odnosno Olimpijske planine Igman i Bjelašnica u sklopu budućeg Nacionalnog parka primjer koji je, u potpunosti, odgovarao modelu turističkog centra tzv. "stadiona snijega" jer je nudio sintezu razumnih marketinških ciljeva bez trajnih posljedica po izvorne vrijednosti zaštićene prirode. Na ovom principu funkcioniraju Insbruk i Grenobl – svjetske sportsko-turističke destinacije kroz koje godišnje prodju milioni turista iz cijelog Svijeta. Priroda nam je, nakon rata pružila još jednu priliku i " slala pozitivne signale" da, ovaj put, dobro pazimo šta radimo. Nažalost, nismo Je opet razumjeli!

Na samom kraju, bez dramatiziranja, na eventualno pitanje šta osobno mislim – kakva sudbina očekuje ove prostore u nekom dužem vremenskom razdoblju? Naizgled, ništa spektakularno se neće dogoditi barem sa gledišta običnih ljudi koji nemaju znanja i sposobnosti opserviranja prirodnih procesa.
Masivi Igmana i Bjelašnice će, naravno, ostati na svom mjestu.
Grad na planinama će i dalje rasti a primjenjeni prostorni koncept će, u marketinškom smislu, vjerovatno dati rezultate.
Za očekivati je da će se, izgradnjom smještanih i drugih objekata, interes turista za ove destinacije povećati, a time i finansijski efekti.
Brojevi će rasti, iz godine u godinu, i svi vidljivi pokazatelji će, uslovno govoreći, upućivati na zaključak da je učinjen dobar poslovni potez.
Većina će profitirati, i Kanton, i Općine, i vlasnici apartmana, i vlasnici vikendica i budući gradjani Igmana i Bjelašnice.
Kakve posljedice treba očekivati?
Prostor će, iz godine u godinu, sve više postajati urbana sredina a planina gubiti identitet i obilježja prirodnog okruženja. Sve će, vremenom, postati artificijelno i dovesti u pitanje osnovnu potrebu gradjana da se sklone u prirodu koja im nudi terapiju od urbanih bolesti, zagadjenja, saobraćajne buke, i svakodnevnih briga koji Grad sa sobom nosi.
Možda će nekome ove posljedice zazvučati minornim u odnosu na finansijske benefite?
Posmatrajući stvari u "konačnoj kalkulaciji" meni osobno čine se vrlo značajnim!!

Post factum: I, za nekoliko decenija? Vrijeme će učiniti svoje, a dotle će sa javne scene nestati svi savremenici današnjih zbivanja.Nestaće i vinovnici i svjedoci pogrešnih odluka jedne generacije. I lord Ešdaun će biti zaboravljen, a s njim, i naši lordovi. Ostaće jedini živi svjedok – Igman i Bjelašnica – ogoljene i devastirane planine koje će moći svjedočiti da smo imali šansu da uradimo i jedno i drugo da postanemo poznata i profitabilna turistička destinacija europskog ranga, a da, pri tome, sačuvamo prirodu najbliže njenom izvornom obliku.

Post scriptum: Ovo reagiranje je,zapravo, lamentacija nad jednom izgubljenom bitkom. Pošto se ovih godina vodi još nekoliko bitaka za očuvanje zaštićenog podrućja, naprimjer budućeg Nacionalnog parka Prenj-Čvrsnica- Čabulja kojem prijeti trasa autoputa na koridoru Vc,pa zatim, rijeke Unu i Neretvu, špilju Vjetrenicu,Hutovo blato, i još nekih dragulja prirode, osobno sam zabrinut za ishod, ne pojedinih bitaka, nego rata. To je i jedini razlog zašto sam se odlučio da reagiram

 Sarajevo, aprila 2006. godine

a4a info portal
26/05/2006