Već u prvim danima Nove 2023. godine svjetski mediji preplavljeni su alarmantnim izvještajima o razmjerama klimatske krize koja biva sve očiglednija. 
Protekle godine je oboreno i nekoliko temperaturnih rekorda u Evropi i šire, dok su velika prostranstva širom svijeta bila pogođena ekstremnim vremenskim prilikama poput suša i poplava.
Na našem kontinentu su u prethodne tri decenije temperature porasle dva puta više u odnosu na globalni prosjek i imaju najveću stopu porasta od bilo kog kontinenta na svijetu.
Upravo iz ovih razloga se i u svjetskim naučnim krugovim već neko vrijeme govori o klimatskoj krizi a ne o klimatskim promjenama. Zadnja decenija je, naime, potvrdila najcrnje prognoze naučnika. Ono što se nama dešava nisu tek neke neutralne promjene – očekuje se pomor mnogobrojnih vrsta, bezbroj jedinki i skupina, potpuna i nagla transformacija života ljudskih zajednica, nestajanje mnogih staništa. U biljnom i životinjskom svijetu to će značiti izumiranje, a u ljudskom – neimaštinu, bolesti i ratove oko resursa.
Širom svijeta se traga za rješenjima koja će omogućiti zaustavljanje totalne kataklizme ili barem ublažavanje posljedica, ukoliko se pokaže da je učinjena šteta nepovratna. Širom svijeta ljudi, obični građani kao i naučni radnici, trpe progone, otkaze i sudsko gonjenje zbog očajničkih nastojanja da spase planetu Zemlju i njen živi svijet.
Domaći klimatolozi, ali i mnogi drugi naučni radnici iz relevantnih oblasti, kasne godinama, pa i decenijama. Detaljna i referentna mjerenja sve su oskudnija. Nemamo jasnog uvida u moguće posljedice po život ljudskih zajednica i živog svijeta uopšte na našim prostorima. Nemamo jasnih i glasnih upozorenja šta nas čeka, kako da to izbjegnemo i kako da se prilagodimo onome što se ipak neće moći izbjeći.
Jasno je da je tome doprinijelo višedecenijsko uništavanje prirodnih i tehničkih nauka, kao i materijalne baze njihovog razvoja. Jasno je da su javne naučne i stručne ustanove sistemski i sistematski lišene nezavisnosti i transformisane u servise vlasti, te listom upregnute u ostvarivanje kratkoročne političke koristi za nalogodavce. Glasovi hrabrih i principijelnih naučnika nemaju podršku institucija i ostaju na margini. U tom političkom kovitlacu, zanemarena su dva stuba odgovornosti javne nauke - jedan je naučna istina, a drugi potrebe društva čijim radom se finansira naučni rad.
Kada se međutim i oglase iz službenih naučnih krugova, kao što se sad oglasio Federalni hidrometerološki zavod, pod pritiskom zastrašujuće realnosti zima bez snijega i sve viših prosječnih temperatura, dobijemo spoj opštih mjesta i najštetnije antinaučne propagande koja pokazuje krajnje bešćutno odsustvo razumijevanja za kataklizmu koja predstoji i prirodi i društvu savremenog svijeta.
“Ipak, naš sagovornik kaže da klimatske promjene ne treba posmatrati samo u negativnom kontekstu. Na primjer, zbog tople zime mnogi račune električne energije ili grijanja plaćaju jeftinije, a tu je još jedan pozitivni primjer.
Istraživanja koja su provedena pokazala su da je, zbog zagrijavanja tla, uzgoj maslina, osim u Hercegovini, moguć i sjevernije od mjesta gdje su se prije uzgajale. Krajinović dodaje tako da možemo uzgajati neke nove biljne vrste koje nisu autentične za područje BiH.”, klimatolog Bakir Krajinović, portal klix.ba, 11. januar 2022.
Čak i laički zdravorazumski gledano, izjavama klimatologa Krajinovića manjka logike. U svijetu klimatske krize i ograničenih resursa, dostupnost energije biće sve problematičnija, ukoliko ne krenemo u radikalnu promjenu pristupa problemu proizvodnje, ali i raspodjele i upravljanja. To neumitno znači povećanje cijene energenata, naročito u eventualnom tranzicijskom periodu. Potrošnja domaćinstava neće biti manja zbog toplih zima, jer će se porastom temperatura povećati i potrošnja energije za rashlađivanje prostora.
Visoke temperature tražiće prilagođavanje proizvodnje hrane, ali to neće značiti tek puku smjenu kultura, naročito s obzirom na povećanu učestalost ekstremnih vremenskih prilika koje pogađaju poljoprivredu, ugroženosti oprašivača i na bujanje nametnika.
No odsustvo logike je u ovoj priči manji problem. Istinski zabrinjava odsustvo poimanja razmjera katastrofe koja čeka živi svijet ove planete. Nauka je odavno morala napustiti antropocentrično gledanje na prirodni okoliš.
S druge strane, odsutno je i elementarno ljudsko razumijevanje tragedije ljudskih zajednica širom svijeta – taj širi pogled koji bismo očekivali od klimatologa, po definiciji upućenih na globalnu perspektivu. Cijele zemlje, poput Bangladeša, nestaju. To što će se negdje možda saditi masline umjesto šljiva nije ni utjeha ni etički prihvatljiva opservacija.
Ovakvo djelovanje naučnih radnika smatramo sramotnim i neprihvatljivim. Nismo ih čuli da se oglašavaju usljed odsustva planova naših vlasti za borbu protiv klimatske krize. Nismo čuli kritike na pogubno trošenje prijeko potrebnog i vrlo oskudnog javnog novca na projekte namijenjene cijeđenju profita iz zajedničkih prirodnih vrijednosti. Rijetki među njima su digli glas protiv uništavanja prirode za opskurne biznis planove i u tome nisu dobili podršku kolega.
Ako su već sve ove godine, na svo zlo i štetu učinjenu našoj prirodi i društvu, naučnici iz javnih službi ostali nijemi, očekivali bismo da kad konačno progovore to učine smisleno i s dubljim osjećajem za stvarnost ljudi i drugih živih bića.
A stvarnost u ovom našem dijelu svijeta je takva da smo kao društvo i kao država potpuno nepripremljeni na ekstremne klimatske uslove koje će nam iz temelja uzdrmati živote.