Znam tko je glasao za Josipovića

Želio bih osvrnuti na kolumnu Borisa Dežulovića („Tko je glasao za Josipovića“) o hrvatskim izborima u BiH iz nekoliko razloga: prvo, da ispravim netočnosti koje se, doduše, stilski uklapaju, drugo jer sam se našao prozvanim kao onaj jedan (1) koji je glasao za Josipovića (0,28 posto), i treće, da vam predložim odgovor zašto je to tako, koji možda ima i izvjesnu stručnu utemeljenost...

Onaj stilski dobro pogođen kroki naše zadrte vukojebine, koji je baš zbog toga naišao i na odobravanje čitatelja, što je moguće vidjeti iz nekih komentara, zasniva se na materijalnim greškama. Ne čudim se što imaginacija jednog pisca nije posve pogodila stvarnost, jer tko bi mogao misliti da je stanje još gore. Naprimjer, da bi kupili Oslobođenje, ne ide se u središte mjesta jer nema kioska, nego treba otići 45 km do Stoca ili Neuma. Ništa prije Neuma, što bi se filmski reklo. Seoskog poštara nema; dva ili tri puta tjedno dođe poštar iz Stoca, otvori ured, primi i izda poštu, ali nema dostave. Također, nema kladionice, nema zvonara crkve (zvona su elektrificarana, župnik se žali da nema tko zvonjeti), nema lokalne tržnice, nema 1700 stanovnika. Dakle, činjenice na kojima je Dežulović gradio sliku zabiti su Potemkinova sela. Ali, dobro, ocjena stoji.

Interesantno je s kakvim je vrijednostima ovo područje dospjelo do tako neumoljive percpepcije. Popovo polje je krajolik univerzalnih vrijednosti, što se ogleda podjednako u prirodnim i kulturnim aspketima, kulturnim u antropološkom smislu a ne u smislu aktualne kulturne produkcije. Prirodno, radi se o tipski razvijenim svim reljefnim oblicma, koji su podjednako brojni i dobro oblikovani. Zbog toga je još od ustanovljenja krške znanosti (karstologije) bilo predmet pomnih istraživanja, koja imaju status prvih otkrića i znanstvenih opisa (hum), ili velikih zasluga za studiranje pojedinih pojava (polja, krške poplave, suhe doline, ponori, podzemna tečenja, itd). Trebišnjica je dugo smatrana najvećom ponornicom na svijetu. Podzemlje Popova polja je stanište najbogatije podzemna faune na svijetu, koja je većinom vrlo endemična i ugrožena. Pećina Vjetrenica je mjesto koje je sabralo većinu tih vrijednosti i, zahvaljujući relativno nemuštoj varijanti turizma, ipak proslavilo. Narodni patent u obliku niza od 43 mlinice izgrađene nad ponorima, cijenili bismo možda kad bi ga ispopularizirala Nizozemska kao svoje vjetrenjače ili Švicarska kao alpske kolibe. Dalje, na ulazu u Vjetrenicu bio je izgrađen ljetnikovac koji se hladio vjetrom iz podzemlja što je jedini poznat takav patent na svijetu. Dakle, vrijednosti za vjerovali ili ne.

Zašto sve te vrhunske pojave nisu dovoljno dobre za karakterizaciju jedog krajolika i jednog područja života kakvo je Popovo? Kada te vrijednosti pripadaju Postojni ili Plitvicama, onda se priznaju. Pitanje percepcije je, zapravo, pitanje dominante upotrebe, a nju određuje onaj tko ima vlast. U literaturi, kulturni krajolik Popova polja je označen kroz pojam kamene pustinje. On uglavnom kaže da tamo nema ništa vrijednog i da tom sivom bezvodnom krajoliku vrijednost može dati samo industrija, ili treba dotirati tu nesposobnu čeljad na račun drugih koji vrijedno rade. Zapravo, taj pojam kamene pustinje je izraz za pasivnu ekonomsku politiku prema krškim krajevima, a ne izraz njihove prirodne vrijednosti koja je u svjetskom vrhu. I Plitvice i Postojna znaju ostvariti isti broj posjeta koji službeno zabilježi cijela BiH. Pasivna, kolonijalna politika i danas je glavni odnos prema mnoštvu ovakvih mjesta. Prije rata ono je bilo namijenjeno za hidroenergetski socijalistički zabran (podzemlju je oduzeto godišnje četiri milijarde kubičnih metara vode i zadržano u hidrocentralama). Raspadom socijalizma raspao se i pojam općeg interesa. Sada je on preveden u interese onih koji se najbolje mogu snaći. Kad se ima na umu da je osnovni cilj svake vlasti kontrola teritorija, jasno je zašto je mali broj ljudi pri vlasti dobio u amanet koristiti Popovo polje za svoje dobro. Oni beskrupulozno prevode sve iskoristive vrijednosti pod privatnu kontrolu. Javnost se možda najbolje sjeća afere o tome kako je međudržavna granica na Ivanici (Trebinje – Dubrovnik) došla u privatni posjed, zbog čega je BiH izgubila tri milijuna eura namijenjenih izgradnji prijelaza, a postoje i drugi dokazi. Po čemu je u javnosti poznato još lokalno vodstvo? Recimo, po blamaži otvaranja ceste Ravno – Čepikuće, kad je ono umjesto članu Predsjedništva BiH povjereno zamjeniku predsjednika perlamenta susjedne Hrvatske. Kasnije je na svečanim sjednicama Općinskog vijeća Ravno, to isticano kao povijesna zasluga za iniciranje HDZ-a 1990.

U zadnjih deset godina poduzeli smo na Vjetrenici istraživanja koja su okupila regionalne i svjetske istraživače i koja su stvorila veliki publicitet, stručni i medijski. Svi istraživači i organizatori su radili besplatno. Rezultat toga jest da je Vjetrenica prepoznata kao prvo mjesto u svijetu po biodivezitetu, da je Akademija nauka i umjetnosti BiH kandidirala Vjetrenicu na Popis svjetske baštine, a da je vodeći stručnjak za zaštitu krša u svijetu Elery Hamilton – Smith (IUCN) posjetio BiH, podržao kandidaturu i predložio vlastima da Vjetrenicu zaštite kao nacionalni park. Istodobno, Vlada Federacije BiH istaknula je plan proglašenja ovog dijela područjem od posebnog interesa.

Ali ništa od toga. Lokalna vlast je najprije opstruirala istraživanja i zaštitu, i u nekoliko navrata pokušala Vjetrnicu protupravno dati zaslužnicima HDZ-a u miraz. No nije imala uspjeha dok im to nije, proizvodeći pravnu maglu, servirao federalni ministar okoliša i turizma Nevenko Herceg, službeno zadužen za provođenje Zakona o zaštiti prirode. Bit njegova poteza je da se vrhunski svjetski topos nulte vrijednosti, zakonom iz 1985. proglašen specijalnim geološkim rezervatom, svede na treću kategoriju zaštite i da na upravljanje lokalnoj vlasti. Pri tome u BiH nema stručnjaka koji mogu stvar nadzirati – naš krug ljudi je ignoriran – niti postoji zavod za zaštitu prirode koji bi trebao propisivati mjere zaštite. Taj suludi čin će nedvojbeno oštetiti Vjetrenicu i zbog njega sam u svibnju i lipnju 2009. štrajkao glađu 14 dana. Na brojne oštre apele Svjetske organizacije za podzemnu biolgiju, vlasti nikad nisu ni odgovorile. Zanimljivo je da je vlast dodijelila 308 tisuća KM za turističko uređenje Vjetrenice. Uređenje je povjereno firmi koja je u vlasništvu brata Dragana Vukića. Taj političar iz Ravnoga zastupnik je u Hrvatskom saboru i politički mezimac barba Luke Bebića, koji je otvorio spomenutu cestu Ravno – Čepikuće. Kao saborski zastupnik u prvoj polovici prošle godine spomenut je u javnosti kao osoba koja je za jedan dio godine naplatila preko 80 tisuća kn putnih troškova, po čemu je saborski vicešampion, a godinu prije dobio od Federalne vlade 76 tisuća KM nepovratnih sredstava za poljoprivredu.

Dakle, nije Ravno vukojebina jer je to odraz njegovih vrijednosti, nego jer je to strategija feudalističke ekonomske politike koju je dopušteno određivati lokalnim zaslužnicima. Oni se ne tuže na standard; imaju odlične aute, kuće i prihode. A bolja zaštita prirode samo bi im smetala. Zato sam sa svojim suborcem i bratom Andrijom osjetio što znači odnos prema onom jednom jedinom glasaču kojeg Dežulović opisuje.

Ivo Lučić
18/01/2010 www.e-novine.com


Share this