Prokoško jezero - nekad i danas

Bosansko-hercegovačke planine sve više postaju leglo bespravne i neukusne gradnje. Prokoško jezero je možda najupečatljiviji primjer zločina kojeg je počinila sprega nebrige države i ambicioznih graditelja.Prvi put sam ovo jezero vidio u julu davne 1949. godine.

Jezero 1970. godine

 

 

 

 

Došao sam u grupi lovaca na izvor Zlatan potoka i ugledavši vrhove Vranice trenutno sam zaboravio gustu maglu kroz koju smo jedva pratili stazu ka našem cilju.

Svi smo bili sretni što vidimo plavo nebo, zelene pašnjake, ovce i torove, stočare i njihove kolibe (katune) i, podrazumjeva se, negostoljubive pse čuvare. Nismo odmarali, krenuli smo odmah da vidimo jezero. Kada smo ga ugledali izgledalo je čarobno, nestvarno lijepo.

Prvi katuni na jezeru

 

 

 

 

Ličilo je na crno oko daleko u dnu uvale koje poziva posjetioca da siđe do njega i da mu se divi iz blizine.

Prenoćili smo na izvoru Zlatan potoka, u katunima sretnih stočara koji su se istinski radovali gostima, rijetkim i nikad najavljenim. (Na jezeru tada nije bilo katuna.)

Grupisanje katuna radi bezbjednosti

 

 

 

 

Vranica je bila prva planina koju sam vidio u životu i možda je zbog toga u mojim sjećanjima najljepša.

Na jezero sam ponovo došao tek 1970-tih godina, da ovo čudo prirode pokažem stranim gostima.

Negostoljubivi čuvar katuna

 

 

 

 

Došli smo iz Fojnice šumskim putem, s tim što smo posljednjih nekoliko kilometara pješačili.

Na jezeru je već bila mala planinarska kućica, ali i katuni, stočari i njihova blaga.

Pogled na Prokosko jezero i nove "katune" danas

 

 

 

 

Tada sam napravio nekoliko fotografija ne sluteći da će ovi snimci jednog dana svjedočiti o grubom odnosu čovjeka prema prirodi.

Ne mogu reći da sam rijedak gost na jezeru, mnogi su tamo mnogo češće, neki svakodnevno, ali kada odem uvijek primjetim korak više što ga vrijeme donese, korak koji me tjera da bježim nazad da sačuvam stare uspomene.

Erozija tla koja ne brine nove stanovnike jezera

 

 

 

 

Da prirodne ljepote treba iskoristiti za razvoj turizma ne treba osporavati.

Nešto ipak treba. Treba osporiti pravo lokalnoj upravi (ne samo u ovom slučaju nego uopće) da na ovaj način koristi prirodno naslijeđe – da prodaje državno zemljište za rad kvazi turizma.

Izbjeglice koje ponekad navrate na svoja stara ognjišta

 

 

 

Ne, ovo nije turizam. Naprotiv. Ovo je uništavanje osnova turizma.

Otjerani su nomadi koji su mogli biti turistička atrakcija a da se ne govori da su hranili svoje porodice i prodavali kvalitetne proizvode drugim građanima.

Nastanak grada i njegovih ulica.

 

 

 

 

I, umjesto da se na ovu ljepoticu dovode djeca, djaci i studenti, organiziraju škole u prirodi itd. mi smo izabrali da jezero damo lokalnim autoritetima.

Otišli smo i korak dalje. Prije nekoliko godina dozvolili smo da se na jezeru organiziraju i moto utrke u divljim uvjetima koje je prenosila i afirmirala TV. Kakva ironija za područje vrijedno zaštite najvišeg ranga.

Liči na skakaonicu ali je kasnije srušena zbog lošeg proračuna

 

 

 

 

Govori se o ponovnoj zaštiti jezera. Od koga i radi koga. Od nas svakako, a radi onih koji su već tu.

Njima je danas ta zaštita neophodna jer svaki novi doseljenik, pa čak i obični posljetilac, kvari njihov ugođaj.

Ako osvojimo i ove livade zvaćemo se gradom

 

 

 

 

Prokoško jezero je trajno izgubljeno i može biti samo primjer kako ne treba gospodariti prirodnim resursima. Šta učiniti?

Malo toga je ostalo.

Tragovi posjetilaca jezera

 

 

 

 

Neki iz vrha vlasti se čak i javno hvale kako na Vlašiću danas postoje ulice.

Ta zaboga, ulice već postoje i na Prokoškom jezeru.

Tiho povlačenje jezera

 

 

 

 

Neke slike iz mog albuma gledate ovdje. One će vam više reći.

prof. dr Midhat Uščuplić
11/03/2008 Blog Dnevnog Avaza


Share this