Potemkinova zaštićena područja Bosne i Hercegovine

Ovih dana je okončan petogodišnji projekat “Šumska i planinska zaštićena područja” vrijedan 6 miliona dolara, kojeg je većim dijelom finansirala Svjetska banka, a implementirala su ga entitetska ministarstva okoliša. Realizatori i finansijeri projekta nisu štedjeli pohvala na vlastiti račun  (“Zaštita biodiverziteta na Uni, Igmanu, Bjelašnici, Čvrsnici, Prenju....”, Oslobođenje, 16.11.2013., Implementation Status and Results Report na internetskoj stranici projekta Svjetske banke, 28.10.2013), tvrdeći da je zahvaljujući projektu površina Bosne i Hercegovine  pod zaštitom uvećana ni manje ni više no 10 puta.

Osnova za ove samohvale međutim malo ima. Pregledom odgovarajućih zakona o proglašenju zaštićenih područja, što je jedini mjerodavan i pouzdan pokazatelj, utvrđuje se da je u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini pod nekim formalnim oblikom zaštite samo 2% teritorije, od čega je efektivno zaštićeno samo 1,12%, što nas stavlja na posljednje mjesto u Evropi i na dno ljestvice zemalja svijeta.

Već su zemlje regiona daleko bolje od BiH: Makedonija je zaštitila 7,3% svoje teritorije, Srbija 6,86, Hrvatska 11,61, Crna Gora 12,79, Albanija 9,3. Za zemlje Evropske unije pak prosjek je 26%, a posebna ironija je da među njima, sa 54 procenta zaštićene teritorije, prednjači Slovenija,  inače domovina ljutih investitora hidroelektrane u Ljutoj.

Istraživanje sprovedeno u zemljama EU 2010. godine pokazalo je da koristi od uspostavljanja mreže zaštićenih područja čak tri do sedam puta nadmašuju troškove njihovog uspostavljanja i održavanja. Posebno područja kategorizirana kao Natura 2000 mogu biti važna za lokalni i regionalni ekonomski razvoj (Gantolier i ostali, 2010).   
Mi smo pak na putu da u mnogim dijelovima zemlje zauvijek uništimo šansu za održanje i razvoj lokalnih zajednica u harmoniji s prirodnim okruženjem, a to je nehotice potpomognuto pomenutim projektom kojem je namjera bila sasvim drugačija.

Početak koji (ne) obećava

U BiH su trenutno formalno zaštićena 24 područja ukupne površine od 102.767 hektara (2% teritorije BiH). Pri tome je  upitan stepen ostvarene zaštite za čak tri područja - Prokoško jezero, Park prirode (PP) "Blidinje”,  PP "Hutovo blato” koji se prostiru na 45.330 hektara, odnosno 0,88% teritorije BiH.  Drugim riječima, trenutno je efektivno zaštićeno samo 21 područje, odnosno 1,12% teritorije BiH.

Nažalost, kako to već biva u BiH, pojedine se termine u praksi fleksibilno interpretira pa je tako ''efektivno zaštićen'' i Nacionalni park (NP)  “Sutjeska”, kojem neposredno prijeti izgradnja nekoliko hidroelektrana. Iako najkritičniji, ovo nikako nije i jedini primjer.

Mada je od prošle države Bosna i Hercegovina naslijedila preko stotinu zaštićenih područja, zbog neaktivnosti nadležnih entitetskih ministarstava, stepen njihove zaštite, osim nekolicine, nikada nije usklađen sa novim zakonskim propisima, niti su ikada napravljeni novi planovi upravljanja i upravljačke strukture, tako da ih se  može smatrati efektivno nezaštićenim.

Svjetska banka je 2008. godine pokrenula projekat “Šumska i planinska zaštićena područja”, s ciljem povećanja teritorije Bosne i Hercegovine pod formalnom zaštitom u skladu sa kategorijama Međunarodne unije za očuvanje prirode (International Union for Conservation of Nature - IUCN). Planirano je povećanje sa tadašnjih 0,55% na 3% ukupne površine BiH, uz smanjenje ili zamrzavanje nivoa prijetnji po biodiverzitet unutar zaštićenih područja, a ova projekcija je uzeta kao najvažniji indikator uspješnosti projekta.

Povećanje površine zaštićenih područja trebalo je biti postignuto prvenstveno pravljenjem dva nova nacionalna parka,  “Una” i  “Igman-Bjelašnica-Treskavica-Visočica”, ukupne površine od 120.000 hektara, te proširenjem postojećih. Procjena Svjetske banke bila je da će već pripremljeni zakoni za ova dva nacionalna parka ući u proceduru Parlamenta FBiH i biti usvojeni do kraja 2008. godine, s obzirom na uočeno postojanje širokog konsenzusa za ustanovljavanje ovih nacionalnih parkova i  odsustvo bilo kakvih ozbiljnijih prepreka.

Istim projektom je predviđeno pravljenje Studije izvodljivosti za NP “Prenj-Čvrsnica-Čabulja-Vran”, koji je ostavljen kao alternativno rješenje ukoliko odgovarajući napredak ne bude ostvaren do sredine 2010. u slučaju pomenuta dva nova nacionalna parka.

Prijedlog zakona o nacionalnom parku “Una” usvojen je u parlamentu FBiH već u maju 2008., prije no što je projekat i zvanično pokrenut.
Međutim, drugi nacionalni park predviđen projektom nikada nije uspostavljen, uprkos optimističnim predviđanjima. Prijedlog zakona o nacionalnom parku “Igman-Bjelašnica-Treskavica-Visočica” nikada nije stigao do Parlamenta FBiH. Štaviše, izgleda da ga Ministarstvo okoliša i turizma Federacije nikada nije ni iznijelo  Vladi FBiH . Istovremeno, a pitanje je da li i slučajno, izdavanje dozvola za izgradnju hidroelektrana na rijeci Ljutoj, unutar teritorije planiranog nacionalnog parka, odvija se bez zastoja.

 

 Čudesna aritmetika za spas projekta

Da bi se  ipak nekako  ispunili ciljevi projekta “Zaštićena šumska i planinska područja”, a s obzirom da se cijele četiri godine nije prstom maklo na uspostavi niti NP “Igman-Bjelašnica- Treskavica-Rakitnica” niti alternativnog, NP “Prenj-Čvrsnica-Čabulja-Vran”, što navodi na zaključak da se prstom vjerovatni nije ni htjelo maknuti, Federalno ministarstvo okoliša i turizma realizira ingenioznu zamisao - iz mrtvih diže Park prirode “Blidinje”, instituciju koja je  (kao) postojala još od 1995. godine, ali čiji je pravni status do danas ostao  upitan iz mnoštva razloga. Naime, Park  jest osnovan 1995. godine, ali odlukom Vlade Herceg-Bosne koja od februara 1994., kada je uspostavljena Federacija BiH, zapravo više nije mogla da donosi odluke sa zakonskom snagom. Kao takav, Park nije ni ušao u početni bilans zaštićenih područja na osnovu kojeg je Svjetska banka 2008. pokrenula projekat “Zaštićena šumska i planinska područja”. Utoliko se pokazao idealnim za pumpanje brojki u momentu kad postaje jasno da je realizacija ciljeva projekta zakazala. Posebno je pogodno bilo to što je 2010. Park prestao s (nelegalnim) radom, pa ga se 2012. moglo iznova pokrenuti  novcem iz projekta. To što u međuvremenu nije došlo do donošenja bilo kakvih novih zakonskih rješenja koja bi Park učinila legalnim nije zasmetalo ni nadležne institucije ni dobrohotne finansijere. Kao što nikog nije zasmetalo ni to što ovaj park prirode nikada tokom svog postojanja nije uspio da ostvari bilo kakvu zaštitnu funkciju, za što je najbolji primjer nesmetani rad šljunkare i eksploatacija šume u Divi Grabovici, koja bi, prema planu upravljanja PP “Blidinje”, trebala biti zona parka sa najvećim stepenom zaštite.

Krunsko postignuće ovog projekta čuvano je ipak za sam kraj realizacije. U augustu ove godine usvojen je novi Zakon o zaštiti prirode FBiH. Tekst Zakona je u periodu od okončanja javnih rasprava do usvajanja prigodno obogaćen članom, vrlo upitne usklađenosti sa Ustavom Federacije BiH, po kojem će za uspostavu bilo kojeg zaštićenog područja biti potrebna saglasnost općinskih vijeća na čijim područjima se prema prostornom planu prostire zaštićeno područje, što je odredba vjerovatno bez presedana unutar zakonodavstva zemalja EU, koja bi trebala biti model za naše zakone.
Ova odredba nije korak ka jačanju lokalne demokratije i aktivnog građanstva, kako bi se naivnima moglo učiniti, nego izravan put ka stopiranju zaštite bilo kakvih novih  područja u FBiH ukoliko bi to štetilo privatnim interesima raznih privrednih moćnika i energetskih lobija, često vrlo utjecajnih u općinskim vijećima.

Stanje nije ništa bolje ni u Republici Srpskoj. 2010. Skupština Republike Srpske donosi novi Zakon o nacionalnim parkovima koji konačno zabranjuje da se nacionalni parkovi izdržavaju od sječe šume, kao što je bio slučaj u NP “Sutjeska”, ali istovremeno dopušta izgradnju energetskih objekata unutar teritorije nacionalnih parkova. U julu 2013. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske izdaje okolinske dozvole za gradnju čak četiri male hidroelektrane unutar Nacionalnog parka “Sutjeska”, što će pogubno djelovati na biodiverzitet i pejzažne vrijednosti parka.

Imajući sve ovo u vidu, pozivamo entitetska ministarstva nominalno zadužena za očuvanje okoliša i osiguranje opstanka prirodnih ljepota, a u zbilji očigledno zabavljena samo vlastitim administrativnim opstankom, da sa javnošću ove zemlje, pa i šire, što prije podijele tajnu čudesnog kvasanja područja pod zaštitom.

Također pozivamo predstavnike Svjetske banke, glavnog finansijera projekta “Šumska i planinska zaštićena područja”, da nam objasne kako se moglo desiti da bez ikakve provjere prihvate ove iznenađujuće podatke o novim zaštićenim područjima koje su im servirale lokalne vlasti. Na neznanje i naivnost se ne mogu pozivati s obzirom da smo im i mi u nekoliko navrata argumentovano ukazivali na očiti nesklad između situacije na terenu i cifara predočenim u izvještajima o statusu projekta, no odgovarajuća reakcija je izostala.

Eko akcija
21/11/2013


Share this