Obnova konjičke ćuprije i uništavanje čuda Neretve

Konačna rekonstrukcija davno porušenog otomanskog mosta u Konjicu, nagnala je poznatog bh. zaštitnika okoliša Tima Clancyja na alarmantna razmišljanja o našem odnosu prema Majci Prirodi u ovom dijelu BiH. I dok ponosno slavimo otvaranje mosta, zaboravljamo da ono što se dogodilo Konjicu i njegovoj okolini, u ekološkom smislu, u protekloj dekadi nije manje užasno od otimanja i grabeži u brutalnom ratu koji smo preživjeli. Šlag na tortu su ponovna nastojanja da se uzvodno od ovog grada izgradi brana na Neretvi, kojom bi se uništio i posljednji veći riječni tok u Evropi koji se može još uvijek podičiti sa nevjerovatnih 100km pitke vode.

Piše: Tim CLANCY

Beskućnik-lutalica tumarao je po jednom selu u blizini Boračkog jezera. Zamolio je seljane da mu ponude hranu i toplo boravište. Oni ne samo da su ga otjerali već su ga dobro i izvrijeđali. Nastavio je svoj put, naizgled neuzdrman njihovim primjedbama. Stigao je do kuće jedne udovice. Njen muž umro je prije nekoliko godina i ostavio je samu, sa troje djece. Lutalica je upitao udovicu isto što i seljane. Ona ga je toplo pozdravila i pozvala u kuću da nešto pojede.

Dok su jeli on ju je upozorio: „Hvala vam gospođo na gostoprimstvu i ljubaznosti. Imam važnu vijest za vas, ukoliko ste me spremni saslušati. Zemlja će se ovdje uskoro početi jako tresti. Cijelo selo će biti uništeno, kao i svi koji žive u njemu. Vi morate staviti svoju djecu na konje i odvesti ih na sigurno, kroz kanjon i preko planine. Znat ćete da ste sigurni kada se vaš konj zaustavi i tri puta udari kopitom po zemlji. To mjesto bit će vaš novi dom.“

Žena je bila preneražena. Zbunjena. Nije znala šta da misli. Nije ništa rekla čovjeku koji je završio svoj obrok i legao da spava. Kada se žena probudila narednog jutra, čovjek je već bio otišao. U njeno srce uvukao se nemir. Mislila je na svoju djecu. Svoje selo. Otišla je do svojih komšija i ispričala im šta joj je lutalica poručio. Njegove riječi svi su ismijali... optuživši ga da ih pokušava zastrašiti kako bi neometan mogao doći u selo i opljačkati ga.

Obnovljeni kameni most u Konjicu

Žena se ipak još uvijek borila u sebi. Razmotrila je odlazak, a onda odbacila tu pomisao. U tom trenutku došla je njema mala kćerka, trčeći iza ćoška. Silina ljubavi preplavila je ženu, a zajedno sa njom i jedna jasna vizija. Spakovala je svoju djecu, stavila ih na konje, i to veče oni su otišli u pravcu kanjona. Putavali su cijelu noć. Do jutra su stigli do otvorene doline rijeke Neretve. Dok su polako napredovali kroz alpske predjele, konj koji je bio na čelu iznenada se zaustavi. Postade uznemiren. Pomalo prpošan. A onda podiže svoje kopito i udari u zemlju tri puta.

U trenutku kad se konj zaustavio, strašna buka prolomi se kroz kanjon. Drhtanje je trajalo nekoliko trenutaka. Zemlja se tresla. Konji su se trzali od straha. Žena je bila van sebe. Sjahala je s konja na bujnim poljima na koja ju je on doveo, i počela je tu graditi svoj novi dom.

Ovo je legenda o Konjicu i o tome kako je Konjic postao jedno od najznačajnijih mjesta sjeverne Hercegovine. To je šarmantna priča i jedna od meni najdražih bosanskih pripovjetki. Veličanstveni gradić Konjic sprema ceremoniju ponovnog otvaranja starog otomanskog mosta, kojeg su Nijemci bombardovali još u Drugom svjetskom ratu i koji je od tada bio prepušten zaboravu. A ovaj most je zaista jedan monumentalan spomenik.

Ljepote rijeke Neretve

Ali, ovo nje jedina stvar o kojoj želim govoriti. Imamo strahopoštovanje prema lijepim kamenim mostovima u Mostaru, Višegradu, Trebinju, a sad i u Konjicu. Oni su čudo kreacije. Brojne novinarske ekipe, zajedno sa svim stanovnicima grada bit će tamo da vide kako mu je vraćena stara slava. Ali ono što se dešava u i oko Konjica je ono što mene muči. Vrijednost koju pridajemo kamenom mostu je mnogo veća od one koja se daje nezamjenjivim čudima Majke Prirode.

Što se tiče mog skromnog mišljenja kao zaštitnika okoliša i stručnjaka za eko-turizam, vjerujem da su Konjic i Foča najdinamičnije i najljepše opštine u Bosni i Hercegovini. Postoji nevjerovatan potencijal za razvoj eko-turizma i organske poljoprivrede, od kojih bi se mogao izdržavati svaki stanovnik Konjica. Ali taj potencijal je, u velikoj mjeri, opet zakočen sitnim interesima i uskom vizijom.

Planinski vrhunci južne Bjelašnice, Visočice, Prenja, Bitovnja i Crvnja slave nebo iznad Konjica. Rijeke Neretva i Rakitnica, koje, svojim strpljivim tokom, oblikuju pejzaž već milionima godina, tvore eko-sistem kakvom nema premca u jugoistočnoj Evropi. Nekada guste šume bile su odgovorne za izuzetan kvalitet zraka. Šume su takođe odlikovale jednom od najvećih biljnih raznolikosti u Evropi. Konjic je sve to imao. Ali riječ „IMAO“ je ključna riječ.

Ono što se dogodilo Konjicu u protekloj dekadi nije manje užasno od otimanja i grabeži u brutalnom ratu koji smo preživjeli. Stare šume od Špiljana do Dubočana su gotovo nestale zbog obijesne sječe. Najzaštićenije drvo u BiH, endemska Munika, posječena je sa lica Prenja. Divlje deponije nalaze se diljem planina, a naročito ih stvara kompanija braće Maksumić koja u Kalajdžin potok već godinama baca ostatke životinja. Nerazumna izgradnja puta desetkovala je nakada netaknutu ljepotu strogo zaštićenog kanjona Rakitnice. Mini brane, koje uništavaju vitalnu raznolikost riječnog života, izgrađene su na svakom ćošku na području Konjica. A sve to u ime napretka i razvoja. No meni je draže nazvati ovu pojavu „nemoralnim monopolom“.

Konjička ćuprija nekada

Šlag na tortu čine predratni planovi izgradnje brane na Neretvi, i to ne jedne, nego dvije. Pozivam bilo koga da mi pronađe ijednu rijeku kontinentalne Evrope koja se može porediti sa Neretvom, a i sa Unom kad već o rijekama govorimo. Jednostavna je činjenica da više ne postoje veći riječni tokovi koji su pitki. Neretva je čista od svog izvora, pa sve do Džajića nadomak Konjica. A to je preko 100 km predivne, kristalno čiste, pitke vode. Ovo područje trebalo bi da se pretvori u nacionalni park. Ali to nije slučaj. Pretpostavite zašto?

Zastarjeli planovi i ekonomska opravdanost uništavanja nisu prevarili nikoga. Čak 70% javnog mnijenja je protiv izgradnje brane. Ali to ne znači mnogo lokalnim vlastima... niti prodavačima energije u Sarajevu, Beču, Ljubljani i Blagaju.

Pitanje Neretve je već duže vremena političko pitanje. I nastavit će da bude takvo sve do momenta kada će ovaj projekat biti zauvijek mrtav ili će rijeka, usljed izgradnje brane, umrijeti. U svakom slučaju... u potpunosti smo fulali poentu.

Neretva nam je božji blagoslov. To nije pitanje ekonomije niti politike. Ona nam daje život. Svjež zrak. Ona hrani eko-sistem koji daje najbolje mesne i mliječne proizvode u regiji. Daje nam ljepotu. A ko ne želi doći i vidjeti ljepotu?

Izgradnja brane na Neretvi čisto je moralno pitanje.

A moral je stvar koja u velikoj mjeri nedostaje u našem teškom vremenu tranzicije. Slavimo otvaranje mosta, široko otvorenih očiju i zagrijanih srca. I sam dijelim taj osjećaj. Ali kako je moguće da ne vidimo vrijednost rada Majke Zemlje u proteklih milion godina? To stvaralaštvo je nemoguće ponovo izgraditi. Ono ne može biti zamijenjeno. Ono zauvijek nestane. O kojim će se legendama govoriti kada mi nestanemo? Da li ćemo novim generacijama u naslijeđe ostaviti nešto na što će biti ponosni ili nešto zbog čega će nas naši unuci proklinjati? (DEPO)

Tim Clancy
16/06/2009 Green Visions


Share this